petak, 4. kolovoza 2017.

Izgubiti dio sebe

petak, 4. kolovoza 2017.

   
   Ima već neko vrijeme kada sam pročitala komentar kako žena kada rodi izgubi ono svoje ja i postane druga osoba i ja ne želim biti takva i izgubiti dio sebe....tako nekako je zvučao komentar.  Mislim da je tema bila o majčinstvu i ženi u toj ulozi,iskreno ne sjećam se više točno. Znam da me pogodio taj komentar jer sam bila trudna i vjerovatno malo previše osjećajna.

Hej tu istu rečenicu bi i ja izgovorila prije godinu dana, što da se lažemo ispalila bi to kao raketa jer nisam se vidjela kao neki tipičan "majčica" tip.

Kako se u blogosferi dogodio pravi baby boom ,i neka je :* ,pisalo se i čitalo o trudnoći i čarima majčinstva i super su mi te teme jer sam i sama u tim vodama pa ih pročitam u sekundi.
Isprva sam krenula pisati o svojoj trudoći ali kako se radi o čisto školskoj/urednoj trudnoći nemam što filozofirati previše a da već nije rečeno.

Već neko vrijeme razmišljam jesam li ja to izgubila sebe i postala praznoglava ženska (i takav komentar sam pročitala) koja ništa ne vidi i o ničemu ne priča već o svom potomku.
E pa cure moje nisam izgubila dio sebe nego sam ga dragovoljno predala. Jedan mali dio mene zauvijek je nestao i mogu reći da se ne osjećam kao da sam puno izgubila. Mislim da sa dolaskom obitelji i djece i sami se mijenjamo i možda se nekima čini da gube dio sebe. Jednostavno tip prvih par godina ja sebe moram staviti u drugi plan jer me moja curka treba, i kod nje je daj mi sada i želim to odmah....pa beba je što ona zna.
Ja kao ja nisam se puno promijenila. Promijenile su se sitnice koje na kraju i nisu toliko važne. Da sada se više ne mogu šminkati sat vremena jer netko :D ne može čekati ni pet minuta. Onda tih pet minuta pretvorim u nude look i maskara i puder su sasvim ok i dovoljni.

Nisam postala njen rob ili rob kuće. Znam da je mogu ostaviti kod bake ili s tatom a ja malo otići s prijateljicama napuniti baterije. Ne mogu više kao prije na neplanirane kave i slično zato što više nisam sama i imam mali kofer :D koji nosam s sobom.

Jesam li postala mama pričalica koja ima jednu temu a to je beba....ma nisam. Imam puno prijateljica koje nemaju djece i ne vidim zašto bi cijela kava morala proći u znaku moje bebe.  Takve razgovore čuvam za novopečene mame kao što sam i sama gdje je ta tema dobrodošla i trenutno najzanimljivija.
Rasporedim kako i s kim jer ruku na srce ni mene možda prije nisu uopće zanimale takve stvari.

Ono što želim reći je da se sve to okrene u sekundi i preplave vas osjećaji koje niste ni znali da imate.
To vam kažem jer sam i sama prije bila takva nisam kužila što se ima toliko brbljati o djeci i što je sada porod toliko čaroban. Odmah da kažem porod nije čaroban i boli kao sam vrag....nikakvi razgovori sa prijateljicama me nije mogao pripremiti na taj šok. Znate scenu na filmovima kada ženi daju dijete u naručje nakon poroda i ona je nasmijana i sretna i ništa je više ne boli....e pa taj dio je živa istina. Najiskrenije kada su mi stavili taj mali uplakani "koferić" u naručje fizička bol je prestala i nije mi bilo jasno kako smo uspjeli stvoriti nešto toliko toplo i mirisno i mazno.




Još mi ne nedostaje ona stara Samanta,iskreno ne. Volim što sam joj potrebna i što trenutno nitko je ne zna utješiti i izljubiti kao ja njena mama. Ne fali mi puder jer njene ručice su svuda po mom licu i ona ne razumije da se make up ne dira prstićima. Još mi je nova i neotkrivena i udišem svaki dan punim plućima njene male ludosti jer brzo će narasti a mene moji kistovi još uvijek strpljivo čekaju i nikuda im se ne žuri.

Možda i jesam izgubila mali dio sebe ali sam dobila puno više,ono što ni sama nikada nisam mogla ni zamisliti.








Pepe Le Pew girl © 2014