Dvoumila sam se pisati ovaj post ili ne ali vrtio mi se po glavi ove dane pa rekoh hajde.
Prije mjesec dana sam ostala bez posla i nije toliko strašno jer se vraćam na isti u devetom mjesecu. Volim sve obaviti odmah tako da sam se razletila na naše famozne šaltere tražiti svoja prava i borit se sa birokracijom i na kraju nakon nekoliko (tuđih) greškica sve je ok i mogu mirno disati. Uglavnom mislila sam taman ću malo odmoriti i na jesen se vraćam na posao.
Eto ne planirano mi je uletio novi posao koji taman trebam odraditi dok se ne vratim na svoj stari posao.
Biti ću iskrena da sam na početku razmišljala prihvatiti li uopće taj posao,čemu kada se vraćam na svoj posao u 9 mjesecu. Znam da je sramotno tako razmišljati kada se ljudi bore za posao i ne mogu ga pronaći mjesecima. Kod mene su vam najgori počeci,mrzim ih kao i nove promjene koje nalete u životu. Totalna sam kukavica što se noviteta tiče,da mogu ja bi čitav život radila isto samo da imam svoju rutinu.
Trenutno radim kao trgovac tako da nije teško,mogu reći da sam i zavoljela svoj posao. Možda zato što sam imala sreće da su mi svi šefovi do sada bili normalni i dobri ljudi koji mi nisu nikada priuštili neko neugodno iskustvo.
Uglavnom teško prihvaćam nove početke i dan danas se borim sa time. Najgori su prvi dani gdje se bez razloga žalim i plačem (da imam 29 godina i plačem) mami koja me bez uspjeha tješi. Sami znate da je danas zadržati isti posao nemoguća stvar i stalno smo prisiljeni iznova počinjati. Novi programi,nove kolege,novi kupci meni užasno teško padaju treba mi neko vrijeme da sve prihvatim i po stoti put krenem iznova.
Počela sam sama sebe tješiti mišlju će i to proći i svako novo iskustvo je ustvari plus jer više toga znate što nikako ne može biti loše.
Želim samo reći da su svi počeci teški bez obzira o čemu se radi i svatko od nas je nesiguran i ostao bi kući u krevetu i prekrio se plahtom preko glave jer se bojimo hoćemo li znati i uspjeti.
Jučer sam kupila jastučnice i plaćala sam karticom,blagajnica nije znala kako provući karticu i normalno promijenila je sto boja i vjerujte mi da sam točno znala kako se osjeća jer sam ista takva i ja bila. Uglavnom rekla sam joj da ne brine i da ću platiti gotovinom ako joj je tako lakše i pokušala je utješiti govoreći da sam ista takva i ja bila i da se nema čega plašiti jer je to sasvim normalno,pa nitko se nije rodio da zna sve.
Puno vas će pomisliti što sada ona priča radi u trgovini ne radi za NASU. Ali svaka trgovina ima svoj program i svaki puta morate naučiti taj program iznova kao i svaki drugi posao koji tek počinjete raditi.
Ovih dana sam dobila komentar kako imam sreće jer brzo pronađem posao. Malo sam se i iznenadila takvom rečenicom. Istina ima tu i malo sreće ali najzaslužnija osoba za tu "sreću" sam JA. Najčešće posao dobijem zbog preporuke,što je na kraju odraz mene kao radnika. Da se ne trudim i da ne obavim svoje kako treba nitko me sigurno ne bi ni preporučio na kraju krajeva. Onda kakve veze ima sreća sa time.
Svi počeci su teški ali svi ih moramo proći. Samo vam želim reći da sve zaista prođe i za čas ono od čega strahujete postane rutina. Najgore je odustati zbog straha,što je kod mene slučaj.
Glavu gore i ne dajte se i to će proći,prije nego što trepnete.
