Ovakav post mi se jako dugo vrti po glavi, iz razloga što vidim oko sebe slične situacije koje sam i ja prošla samo sam zaboravila na njih.
Prije nekoliko dana otišla sam na kavu sa prijateljicom i potužila mi se da nije očekivala da će je posao koji trenutno radi toliko ne ispunjavati i da je većinu vremena depresivna....to nisam ona stara ja.
Ta rečenica mi je samo odjednom zaiskrila u glavi jer sam se dosta dugo tako osjećala, još mi ponekad takvi dani nalete.
Počela sam raditi kao student i to mi je bilo jedno od ljepših iskustava u životu. Odličan je osjećaj kada si možeš priuštiti nešto od svoga rada i pri tome ne moraš žicati roditelje i moljakati da ti nešto kupe.
Prijateljica i ja smo radile svaki dan i bilo mi je super jer sam bila student i premda smo imale obavezu svaki dan dolaziti nisam osjećala neki pritisak baš zato što smo bile studentice nisu nas ozbiljno shvaćali i to je djelovalo nekako opuštajuće kao da nisam ni išla na posao.
Sada kada se sjetim,bio je to ozbiljan posao jer smo svaki dan odrađivale svoje od 7 do 15 sati punih godinu dana.....ali kako je to bio jedan od prvih poslova vjerovatno sam bila sva euforična i nisam ni išla za tim.
Meni se rano ukazala prilika za posao tako da sam počela raditi sa 20 mislim dok sam još bila na fakultetu. Iako je trebao biti samo ljetni posao protegao se na 5 godina. Tada sam prvi puta počela osjećati da imam obavezu i da nisam bezbrižna kao prije. Nemojte me krivo shvatiti obožavala sam taj posao i sve što do tada nisam znala, naučili su me tadašnji šefovi. Vjerujte ništa nisam znala, dosta je reći da je fax aparat za mene bio svemirski brod :D
Najvažnije je da imate nekoga tko će vas naučiti svemu bez nervoze i sličnih neugodnih situacija,moja je sreća da sam do sada imale zbilja korektne ljude koji su bili dobri prema meni i najvažnije strpljivi.
Premda nikada neće ovo pročitati..... Silvijo i Darko bili ste i ostali najbolji šefovi na svijetu....eto to se moralo reći :D
 |
| Moj prvi posao :D |
U tom periodu moji prijatelji su odabrali samo fakultet kao osnovnu brigu dok sam ja tu ubacila i posao ( nisam trebala) .
Tu su počele sitne stvari kao ne mogu na kavu jer moram raditi, ne mogu na more idem na posao.....da istina to je život raditi se mora, ali kada imate 20 godina to vam se čini smak svijeta. Mene je ubijala ta pomisao da nisam bezbrižna kao prije i da ne mogu stići na sve kave i druženja.....ne znam možda je to plitko razmišljanje ali rutina ponekad ubija u pojam.
Kasnije je ispalo da su ti isti prijatelji meni zavidjeli jer sam gradila staž dok su se oni bojali kada će pronaći posao i iskustvo koje sam ja već imala. Eto ja nikada nisam to tako gledala.
Oduvijek radim kao trgovac premda nisam tu školu upisala niti ikad pomislila da ću se time baviti. Većina nas završi sa poslom koji nikada nisu ni pomislili da će raditi.
Lagala bi kad bi rekla da je to ispunjenje mojih snova, ali s vremenom mi se počeo sviđati taj posao i promijenio je i mene kao osobu. Postala sam komunikativnija i samostalnija što na kraju nije loše. Rad s ljudima je jako težak jer nas ima svakakvih, ali ima i dobru stranu a to su baš ti ljudi. Ponekad vas oraspolože samo jednom rečenicom i dan vam je odmah bolji. U svakome poslu ima dobrih stvari ali i onih loših, to je jednostavno tako.
Ono što nas svih muči je rutina, svaki dan izgleda isto kuća- posao-vikend ( tko ima sreću da vikend ne radi)
Normalno je zapitati se pa gdje sam u svemu tome ja.....više puta se čini nigdje barem meni.
Iskreno ne znam što vam reći kako da se osjećate bolje i zavolite svoj posao.....mogu samo probati svojim iskustvima.
Stanje je takvo da ljudi prihvaćaju što im se nudi jer izbora nema. Nije ni to loše za početak, radite nešto ali vodite računa o onome što biste voljeli raditi i nikada ne znate kada će se ta prilika otvoriti.
Ponekad se dogodi da i zavolite svoj posao i zbilja postanete dobri u tome iako se niste školovali za to ili pomislili da to možete.
Ponekad treba biti uporan i stisnuti zube da bi ostvarili onaj svoj krajnji cilj.
Ono što znam sada a nisam znala sa 20 godina. Niti jedan posao nije vrijedan vaših živaca ni zdravlja, nije lako svaki dan odraditi svoje sa grčom u želucu i ne spavati jer ne znaš što te sutra čeka. Znam da postoje situacije kada trebaš taj posao....ali moj savjet traži nešto drugo i odlazi....zbilja nije vrijedno.
Kako razbiti rutinu, iskreno ne znam i sama radim na tome. Pomaže mi blog najdraži hobi, tu sam svoj na svome i radim ono što volim. Prijatelji i obitelj često padnu u drugi plan upravo zbog posla, nemojte si dozvoliti takve situacije. Kada krenu teško dani upravo su oni ti koji vas čupaju iz depresije.
Nikada nije kasno krenuti iz početka. Znate one priče šuti i radi posla nema, sretan si što imaš posao. Ima nešto istine u tome ali nemojte dozvoliti da odustanete od svojih snova.
Godinama odgađam tečaj koji želim završiti....pogađate već :D :D
Nešto je uvijek važnije i padnete u deseti plan jer nema vremena za ono što vi želite. Želim upisati tečaj za vizažista i nisam niti ću ikad odustati od toga. Možda će potrajati ali tu sitnicu ću napraviti za sebe.
Ono što sam vam željela reći je...da raditi se mora...ali ne pod svaku cijenu i uvjet. Postavite neke granice i znajte ne morate uvijek misliti na poslodavca jer više puta njega nije briga za vas.
Nije grijeh početi iznova...bilo o školovanju ili promjeni posla....to je vaš život i treba ga provesti sretno i ispunjeno.
Ne znam što bi još rekla jer sam svašta izbrbljala :D
Vjerujte mi ja sam strašljiva osoba i ne volim promjene...ali ništa loše se neće dogoditi ako kažete NE meni se to ne sviđa i nisam zadovoljan.....gdje sam u tome svemu JA.
Glavu gore.....sunce je tu negdje, samo što mu ponekad oblak uspori put :D
